USRED EGZODUSA MLADIH I UOČI ‘OSVAJANJA’ ZAGREBAČKE ARENE Dubioza Kolektiv bi mogla postati jedan od najvećih bendova koji je hodao ovim prostorima

podijeli

– Politika me u životu uvijek pratila u stopu/bacala duge sjene uvijek kad mi krene/od radnih akcija, stabilizacija i rata/privatizacija i zatvorenih vrata tvornica/oduvijek mi za petama – tim je stihovima iz singla “Politika”, s albuma Hladnog piva “Pobjeda”, Mile Kekin krajem ’90-ih savršeno sažeo koliko je politika nama određivala život otkako znamo za sebe i koliko će nam to činiti do kraja naših života.

 

 

Zagreb, 041017.
Dubioza Kolektiv je povodom medjunarodnog dana timaritelja nastupio u ZOO Zagreb
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX

 

Pivo nije bilo prvi bend koji se ovdje jasno i glasno bavio političkim, društvenim i ekonomskim temama. Prije njega u svojoj generaciji to su najotvorenije činili Buldožer, Pankrti i Laibach te Azra, Paraf i Prljavo kazalište, koje je najveći političko-društveni domet, samo s drugačijim predznakom, kasnije ostvarilo pjesmom “Mojoj majci”, potom i albumom “Lupi petama,…”.

Krajem ’90-ih čak su se i Parni valjak te Gibonni odlučili politički angažirati, a “Vrijeme je da se krene” u izvedbi Majki od Baretove pjesme o tome da se okane narkotika i krene naprijed prometnula se u snažnu političku pjesmu kojom se naciju pokušalo skinuti s HDZ-ove “droge” ne bi li se krenulo u normalnije društvo koje još i danas nemamo.

No tijekom ’90-ih Pivo je najsnažnije pa i najefeketnije, uz nezaobilazne KUD Idijote, tangiralo društvene neuroze i time više od drugih iz svoje generacije otvorilo put za one koji će to činiti na svoj način.

Od El Bahatteeja i Tram 11, koji su se ovih dana vratili na velika vrata, preko TBF-a i Ede Maajke do Elementala, Kandžije i niza drugih. Pa tako i do bosanske Dubioze kolektiv koja s novim albumom “Pjesmice za djecu i odrasle” stoji na dovratku (vjerojatno) rasprodane Arene što će joj “na ovim prostorima” (vjerojatno) biti najveći samostalni koncert – zamalo u rangu onog povijesnog na Jarunu Hladnog piva.

I dok je posljednjih 20-tak godina na anglo-američkoj sceni sve teže, barem među popularnijim i mlađim izvođačima, naći one koji se u svojim pjesmama bave važnim političkim temama, ekonomskim pitanjima i društvenim neuralgijama, ovdje su među pop, rock i rap izvođačima, stasalim u proteklih četvrt stoljeća, najpopularniji postali uglavnom oni koji seciraju ovdašnje društvo.

Pa tako i Dubioza kolektiv, koja je nakon Piva i TBF-a najdalje bacila koplje, ali ne u trnje, nego u dalj, kad su posrijedi socio-političke, posljedično i ekonomske teme. Ako ćemo pravo, čak je i Thompson, ali na dijametralno suprotnom polu, “politička životinja”. Samo njega ne zanimaju ekonomske i socijalne, nego povijesne teme, i to odioznog karaktera koje, nažalost, postaju mainstream premda smo odavno trebali naučiti tko su u Drugom svjetskom ratu bili “good guys”, a tko “bad guys”.

Svojedobno je Mile Kekin, ali s Edom Maajkom u singlu Hladnog piva “Teško je ful biti kul”, pjevao “teško je naći prave rime, kraj ovakve male domovine”. No taj je postulat Dubioza okrenula naopačke, shvativši da pored ovakvih domovina, odnosno “apsurdistana” poniklih nakon raspada Jugoslavije, premda je i ta bila u mnogočemu apsurd, lako naći “prave rime” kojima će zasijeći u sve ono što muči obične ljude.

Kako dolaze iz Bosne i Hercegovine, a to su pak najbolje naučili od Zabranjenog pušenja, tako su i članovi Dubioze svoje pjesme, odnosno društveno-političke neuralgije kojima se bave, obilno posuli humorom za raju.

Ni Dubioza nema rješenja ili alata, jer nije na vlasti, za izlazak iz kotača u kojem se poput hrčka vrtimo u krug, sve se više umarajući, a da pri tome ne stižemo nigdje. Time i njoj, pa tako i na aktualnom albumu “Pjesmice za djecu i odrasle”, ostaje samo cinično i ironično komentirati “tekuću problematiku”. Počesto i s nostalgijom, a što je posve legitimno jer je za običnog čovjeka koji živi od svog rada masa toga u socijalizmu bila bolja ili pravednija nego u današnjem turbo-kapitalizmu.

Sada je, pak, negdašnju pionirsku zakletvu Dubioza u uvodnoj skaldbi “Pionirska” premotnula u funkcionersku koja glasi: “danas kada postajem funkcioner, dajem časnu funkcionersku riječ da ću marljivo krasti i lagati i zemlju strovaliti u dug/da ću voljeti našu neoliberalnu domovinu, kapitalističku tranzicijsku banana-republiku/da ću razvijati nepotizam i korupciju i prosipat šuplju u koju ne vjeruje nitko/da ću oderat sve porezne obveznike čijim parama kupujem socijalni mir”.

Eto, zato se ljudi sele u Irsku, Njemačku ili Švedsku, a i “Himna generacije” je prikaz otrovnog spleta politike, celebrityja i paranoje u kojoj “živimo od sekiracije u šupku civilizacije”. A ako je nekoć najbolje prolazio “vjeran pas” iz istoimene pjesme Termita, sada najbolje prolazi “pakšu”, ma što taj slušao i na što se palio. Stoga i nije čudo da “Treba nam zraka”, u koju se odlično uklopio vokal pokojnog Kralja funka Dina Dvornika, dok se malo kasnije u “Autopilotu” fino ubacio Dino Šaran iz Letu štuke.

Time dolazimo i do glazbene recepture koju primjenjue Dubioza, a to je srastanje – ali ne krivo-bjelosvjetskih ritmova, stilova i idioma koji su se odavno ovdje udomaćili poput ska, reggaea, rapa, duba i punka s narodnjačkim elementima, romskim puhačkim dionicama i makedonskim ritmovima.

Sličan recept, ali tada uglavnom u cijepljenju hard rocka s narodnjačkim frazama, iznjedrio je Bregović i u tom bi se smislu moglo reći kako su Brano Jakubović i Vedran Mujagić njegovi epigoni. No konačan je dojam da Dubioza više igra po pravilima kakve su uspostavili Joe Strummer i Bob Marley, a kasnije primjenjivali Manu Chao i Asian Dub Foundation s kojima Dubioza dijeli najviše sličnosti.

Nadodajte silovitu energiju kojom plijene pažnju na studijskim snimkama, a još više na koncertima, i moralo je “upaliti”. Do razine da Dubioza postane jedan od najvećih bendova koji je hodao ovim prostorima.

Kako u bivšoj državi, tako i po današnjim “banana-republikama”. U tome leži još jedna poanta Dubioze. Njezin uspjeh po našem i susjednim “apsurdistanima” potvrđuje da i nas i njih – nažalost, jer osobno svim srcem želim da Hrvatska bude uspješna, normalna i pravična zemlja, pa da nam Dubioza nimalo ne bude zanimljiva – muče isti ili barem slični problemi.

E pa ako Dubioza “kešira” na tome što se spretno i vješto, inteligentno i duhovito bavi očito nam zajedničkim neuralgijama, onda je to ona rijetka grupa ljudi, baš poput Hladnog piva, kojoj se nema “kaj zameriti” jer “profitira” na takvim temama, odnosno što je na istima izrasla u tako velik, moćan i popularan bend.

 

izvor: jutarnji.hr

podijeli

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *