MIRKO FILIPOVIĆ OTKRIVA ZAŠTO SE VRAĆA U RING ‘Bio sam slomljen, ozlijeđen

podijeli

Zagreb, 241117. Borcec. Mirko Filipovic trenira u dvorani u svojoj kuci na Borcecu. Foto: Tomislav Kristo / CROPIX

 

Mirko Filipović Cro Cop nedavno je najavio da uskoro odlazi iz svijeta borilačkih vještina, no za “penziju” Mirku još nije došlo vrijeme. Napunivši 43 godine, naš je najbolji kickboksač, K-1 borac i borac mješovitih borilačkih vještina ponovno “u stroju”. Kako sam kaže, “nikad bolji, nikad spremniji”. Odaje to svaka njegova gesta, boja glasa, govor tijela… I zato će se krajem godine u standardnom novogodišnjem terminu u Saitama Areni u Japanu boriti protiv domaćeg borca Tsuyoshija Kohsake.

Bit će to borba iskusnih majstora, a što se Cro Copa tiče, to je samo uvod u još jednu ili dvije borbe tijekom godine, te u konačnici dosad neviđenu oproštajnu borbu na Staru godinu 2018., na ulasku u 2019., kada će se potući s pobjednikom Rizin Grand Prixa.

Pred mirovinom

Ne tako davno, Mirko je bio pred mirovinom. Uništena hrskavica u koljenu, naglašavao je, neće mu dopustiti da normalno i hoda i živi. A onda se dogodilo čudo. U svom kafiću Virage u Španskom ponovio nam je ono što je nešto ranije rekao na društvenim mrežama obraćajući se fanovima: Matične stanice, to je budućnost. Koliko sam uspio shvatiti, ne znam koji su znanstveni princip i objašnjenje, to zna svega desetak ljudi u Hrvatskoj, to je neka nova metoda.

Uzeli su mi matične stanice iz unutrašnjeg dijela trbuha i transplantirali u koljeno i hrskavica mi se potpuno obnovila. Postupak je bezbolan, matične stanice uzmu se iglom, samo s lokalnom anestezijom, sve skupa traje 20-ak minuta, nakon toga ideš doma, neko vrijeme smiješ samo hodati, ne smiješ se forsirati, trčati. Ubrzo možeš raditi sve… rezultati su fantastični, preporučujem to svima koji imaju problema s koljenima i kukovima.

Sa žarom u očima Mirko objašnjava da mu je tu tzv. Lipogems metodu preporučio dr. Primorac, a da mu je u poliklinici Sv. Katarina u Zaboku cijeli postupak odradio dr. Damir Hudetz, “svjetski prvak u ortopediji i moj dragi prijatelj”.

Treba se nakratko vratiti unatrag godinu dana kad je Cro Cop slomljenim glasom govorio kakve su ga sve nevolje snašle i kako je i zašto bio pred prekidom karijere:

– Moram prvo istaknuti – bio sam u lošoj fazi, slomljen, ozlijeđen i u nekom sam afektu izjavio da se neću više boriti pa je u očima zlonamjernika ispalo da sam lažljivac. Ne želim se nikome opravdavati, bez obzira o kome se radi. Sve odluke koje donosim su samo moje, to je moja glava, moj život, moj znoj i moja krv. Slušao sam i čitao svakakve komentare – “… gledaj, rekao je da se više neće boriti, a opet se oprašta…”. Nikome se ne trebam opravdavati.

 

Slikovni rezultat za mirko filipovic 2017

 

 

Koljeno je sada potpuno zdravo, Mirko je potpuno fokusiran i spreman, ali je ipak još jednom “sjeo u vremeplov” i otputovao u prošlost:

– Kad sam lani uzeo Rizin, rekao sam da želim oproštajnu borbu, a nisam znao kako će koljeno funkcionirati. Prva je opcija bila ugradnja umjetne hrskavice u uništeno koljeno. Kad se sjetim sve te muke, dođe mi da zaplačem. Struktura ligamenata načela mi se još davno u Japanu, zatim sam se 2008. na treningu poskliznuo i problem se pogoršao, da bi se onda u Pragu do kraja zakomplicirao. Sparing partner od 130 kilograma pao mi je na koljeno, sve se potrgalo, kolateralni i križni ligamenti, otišlo je sve, hrskavica, meniskus, prava “totalka”.

Morao sam ići na operacije, koljeno sam držao okolnim mišićima, ali za hrskavicu nema alternative. Koljeno mi se punilo vodom, naticalo je strašno i boljelo, išao sam triput tjedno na vađenje te tekućine, svaki put je bilo tekućine za dvije šalice čaja. Nakon toga sam u Japan prvi put vodio fizioterapeuta da mi to stalno sanira. Led, drenaža, da ne otekne i to se nekako pokrivalo, srećom, ispalo je dobro.

Nakon što je uzeo zadnji pojas, rekao je tada Filipović suradnicima, izazvat će Fedora Emelianenka s mišlju da bi to bio idealan oproštaj:

– Na žalost, on je već bio dogovorio borbu i onda izgubio, a moj je japanski zastupnik bio tamo u Madison Square Gardenu. Ušli smo nakon toga u raspravu, evo, oporavila se noga, pa su Japanci izrazili želju da organiziraju oproštaj na visokom nivou. Predložili su da se tada borim sa sljedećim pobjednikom Rizin turnira i ja sam to prihvatio. Bit će to dečki u najboljim godinama, moram godinu dana trenirati da budem pravi. Moram odraditi dvije-tri borbe u međuvremenu, ne za goli osjećaj ringa. Ako napravim pauze bez intervalnih treninga, sigurno ću se ozlijediti, a to ne želim nikad više. Tako je bilo i s Gonzagom i još nekoliko puta kad sam “ušao grlom u jagode”.

 

Slikovni rezultat za mirko filipovic 2017

 

Ishitrena odluka

Poneka ishitrena odluka i rečenica učinili su da Mirka, kao velikog emotivca, smetaju ružni komentari:

– Ne polažem račune, niti se pravdam, blagoslovljen sam vrhunski plaćenim poslom koji volim. Vrijeme gazi sve, tijelo propada, budeš ponekad “down” zbog svega, novinar te zaskoči, kažeš nešto u afektu pa ljudi kažu da lažeš. Nemam neku izvršnu funkciju u vlasti pa svjesno lažem. Ljudi moji, ne lažem, samo sam realan. Sad bih potpisao na još 10 godina borbi, toliko volim to što radim, ali ne ide, tu je obitelj, veliki stres. Na kraju krajeva, imam predobar život, a svaka je borba rizik. Racionalan sam, ne srljam, ne radim to zbog novca, to je moja strast. Obožavam taj sport, to je moj život.

Ipak, kraj će uskoro doći, svjestan je toga Mirko, ma kako pozitivan trenutačno bio:

– Starim, trošim se, ali iz godine u godinu napredujem, ma koliko to paradoksalno zvučalo. Sada potpuno drugačije treniram. Puno više radim na kardio vježbama i to je popraćeno rezultatima. Govorili su nedavno komentatori krivo – ako uđe u drugu rundu – Mirko nema šansu. Upravo suprotno, tko je sa mnom ušao u drugu rundu, taj je “fasovao”. Radim puno leđa, stabilizaciju trupa, a to nisam nikad radio i to me sada čini snažnijim. Drugačija mi je organizacija treninga, točno sam našao sistem koji mi odgovara, sam sam to patentirao. Volio bih se boriti još 10, ma 20 godina, ali izdržat ću još sljedeću. Jedan moj prijatelj imao je dobru foru, govorio je da možeš u ring dok ti broj godina ne prođe broj cipela. Meni je sada 43, imam nogu 44, to je to…

Još ću dugo biti u formi, budem li živ i sa 60 ću biti spreman, no vrhunske su borbe nešto sasvim drugo, tu je previše rizika. I ne radi se tu samo o borbama, nego su ti razorni udarci u glavu opasni i na treninzima. Tijekom pravih priprema za borbu svaki put odradim devet krvavih sparinga. Da svaki put dobijem samo tri udarca u glavu, to je 27 opasnih udaraca. Realan sam čovjek i svjestan toga. Volio bih svoj posao koji volim raditi cijeli život, ali to nije moguće. Dobar glumac je dobar glumac i sa 65, u mojem to poslu nije slučaj. Meni je i danas Clint Eastwood najbolji.

 

Slikovni rezultat za mirko filipovic 2017

 

Osma operacija

Prisjetio se Mirko silnih muka koje su ga u zadnjih 20-ak godina dovele na vrh. Prolazio je kalvariju, sličnu onoj Ivice Kostelića:

– Imao sam osam operacija. Lomio sam lijevo stopalo dvaput, prvi put nisam ni znao da je slomljeno, mislio sam da je obični hematom, naknadno sam to skužio. Imao sam i sada još malo imam problema s lijevim ramenom. Pukla su mi oba bicepsa, s lijevim sam morao ići na šivanje, tetiva je bila pukla, imam unutra mali titanski šaraf i on ide sa mnom u grob. Imam 250 šavova na glavi, to se zaradi i na treningu, milijun puta se sudarimo glavama. Primio sam bezbroj udaraca, toliko je bilo razočaranja, ozljeda. Samo čovjek koji se time bavi(o) zna kako je to…

Više nego u drugim sportovima, naglašava Mirko, za bavljenje ovim poslom presudan je i socijalni “background”:

– Krenuo sam u to iz egzistencijalnih razloga, time se bavi samo onaj koji mora, je li to MMA ili boks, u kontaktnim sportovima uopće, grizu samo najgladniji. Onaj koji ima osiguran život, otići će u ring dvaput, triput i odustati. Još tamo 1995. na treningu sam imao sudar glavama, prsnuo je nos samo tako, krv posvuda, ogromni bolovi, glavobolja dva tjedna. Tko će se nakon toga vratiti!? Samo najgladniji!

Ono što Mirko kao klinac nije imao, ima njegov, sada 15-godišnji sin Ivan…

– Sada ću ga prvi put povesti u Japan na borbu. Želim da vidi zemlju moje sportske afirmacije. Inače nije neki lik od putovanja, dovoljno je velik da razumije sve to, da vidi na koji je način njegov otac provodio život, koliko je to teško i stresno. Neće mu to biti nešto strašno, gledao je on već sve te borbe, svjesni smo obojica da to nije tenis, nogomet, košarka plivanje… Možda mu je ovo zadnja prilika da vidi tu Saitama Arenu. To je bio moj put, time sam osigurao egzistenciju, to je moja obitelj odavno prihvatila. To je opasno, rizično, štetno, ali je istovremeno i sport u kojem vrhunska forma i spremnost smanjuje ozljede na minimum. Ulazio sam nekad u borbe nespreman iz lude želje, ne tražim alibi za neke poraze, ali bilo je situacija kad nisam trebao ulaziti u ring.

 

Slikovni rezultat za mirko filipovic 2017

 

Moj sin nije “gladan” kao ja

To će biti velika pomoć njegovom sinu kojeg su mnogi već doživjeli kao nastavljača njegovog posla:

– Ivan je ogromni tjelesni potencijal, genetika mu je čudo, iznimno je snažan, trenirao je u školi hrvanje, nije za timske sportove. Ponovit ću onu priču – on nije “gladan”, i ja mu ne želim da se time bavi. No, poželi li, ja mu to neću braniti. Dosta je toga – ne želim svojoj i njegovoj majci da još jednom prolaze tu kalvariju, to je preveliki stres. Meni je to strast i posao, njima je to katastrofa. Želim da svakako završi fakultet, onaj koji poželi. Nijedan čovjek svoje dijete ne može svjesno gurati u taj pakao. Barem ja znam koliko je to teško i krvavo. Ako on to poželi neću djetetu okrenuti leđa. No, to ne bi bio moj izbor.

Kao pravi sportaš, Mirko nikad nije prolio krv na ulici, ni svoju niti tuđu:

– Nisam konfliktan lik, ništa se ne rješava nasiljem. Nažalost, svjestan sam da poneki ljudi ne razumiju drugo. Bilo je smiješnih situacija u prometu, čovjek mi trubi, ganja me, prijeti, želi silom riješiti problem, dođe do mene, prepozna me, pa se predomisli. Bila bi bruka, samo moja, da tako rješavam probleme jer sam fizički superiorniji. Ne bi bilo ni korektno ni ljudski.

Bilo kako bilo, Cro Cop će još neko vrijeme živjeti gladijatorski u ringu, tek tamo 31. prosinca 2018. ući će zadnji puta “u ceremoniji kakvu u Japanu nitko nije doživio”.

– Trajem u ringovima 21 godinu, puno je to. Majka me pita: sine, zar ti nije dosta, što ti to treba, no, to je moja ljubav, moja strast, iako mrzim sam sebe na dan borbe. Uvijek je to veliki stres, ali sam čin borbe, pripreme, putovanje, druženje, to je nešto posebno i da mogu, borio bih se još 20 godina. Osjetim ponekad da mi pomalo kopni taj voljni moment, sve mi teže padaju odlasci k liječniku, na treninge…

Kad shvatim da je rizik prevelik, kad pomislim da ne mogu pobijediti, otići ću. Neću rasprodavati svoju ostavštinu. Još se uvijek nakon superteške runde za minutu regeneriram, moje tijelo još to trpi. Imam takvo tijelo, neki su ljudi “mrtvi” s 30 godina, ili sa 35, ja nisam. To je možda malo i genetski. Za mog djeda Marka s majčine strane su govorili da je bio iznimno snažan. Metar osamdeset, 130 kila i bez grama sala. Možda sam na njega.

 

autor: Predrag Žukina/jutarnji.hr

 

podijeli

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *