NAJVEĆI RUSKI FILMSKI HIT SVIH VREMENA Priča o jednom od najuzbudljivijih sportskih događaja svih vremena, mitskoj utakmici za pamćenje

podijeli

 

Bio je to jedan od najuzbudljivijih sportskih događaja svih vremena. Kao da Olimpijada u Münchenu 1972. nije nudila dovoljno dramatičnih događaja. Sedmorica naoružanih pripadnika palestinske terorističke organizacije Crni rujan upala su u olimpijsko selo i uzela kao taoce 11 izraelskih sportaša i njihovih trenera.

Ubojstva su počela odmah, njemačka policija oštro je reagirala, a završni čin odigrao se u münchenskoj zračnoj luci Fürstenfeldbruck, s ukupno 17 mrtvih. Bilo je inicijative da se Igre prekinu, ali je zaključeno da bi teroristi upravo to i htjeli.

Malo je tko pretpostavljao da će se nedugo zatim odigrati košarkaška utakmica za pamćenje, po mnogima nešto najnevjerojatnije što se dogodilo na Olimpijskim igrama. U finalu su se našli SAD (očekivano) i SSSR (ne toliko očekivano). Naime, na prethodnim Igrama u Mexico Cityju Amerikanci su, kao i obično, bili prvi, a srebro je, usprkos prijetnjama glavnog sovjetskog trenera Aleksandra Gomelskog, dobila Jugoslavija. U Münchenu je potonja podbacila, izborivši tek peto mjesto, a Sovjeti su stigli do finala. Sada su imali novog trenera, Vladimira Kondrašina, koji je prije toga poveo svoj tim na turneju po Americi i prilično je precizno znao što se tamo odigrava na košarkaškim terenima. O ravnopravnosti tu nije bilo govora,

Time-out

Amerikanci su se striktno držali pravila da u njihovu timu ne igraju profesionalci iz NBA lige, samo sveučilištarci, dok je sovjetski tim bio sastavljen od najboljih igrača iz tamošnjih klubova; nisu to bilo nikakvi amateri, nego odlično plaćeni sportaši. Usprkos tome, Amerikanci su od samog početka dominirali Olimpijskim igrama, dotad su osvojili sve zlatne medalje i dobili ukupno 63 utakmice.

Ova iz 1972. počela je iznenađujuće. Naime, sovjetski je tim vodio većinu vremena, katkad i s deset koševa razlike. U drugom poluvremenu Amerikanci su pritiskali i tri sekunde prije kraja njihov igrač Doug Jones izveo je dva slobodna bacanja i doveo svoj tim u vodstvo od 50 prema 49, no još tijekom drugog odjeknuo je signal da nešto ne štima. Ispalo je, naime, da je Kondrašin neposredno prije stisnuo signal za time-out, koji je bio tek uveden i na koji sudački stol još nije bio navikao. Utakmica je prekinuta sekundu prije kraja i ponavljana ukupno tri puta: najprije je bio problem što sat nije bio namješten kako treba, a kad su Sovjeti napokon dobili svoje tri priželjkivane sekunde, prema Kondrašinovu naputku Ivan Edeško bacio je dugu loptu preko čitavog terena do protivničkog koša, gdje ju je dočekao Aleksandar Bjelov i postavio završni, priznati rezultat, 51:50. Uslijedila je svađa, čak je i za sudačkim stolom bilo nadglasavanja (prema nekim teorijama, prisutni su se podijelili tri prema dva, ovisno o tome kojem su političkom bloku pripadali), a Amerikanci uopće nisu htjeli prihvatiti svoje srebrne medalje, kojih je većina ostala pohranjena u sefu švicarske banke.

Neosporno, sjajan štof za film i to je shvatio moćni Nikita Mihalkov, čija je kompanija Tri Te s prvim programom Ruske televizije pripremila projekt. U glumačkoj ekipi bilo je samo jedno uistinu poznato ime, Vladimir Maškov, kojeg smo prvi put zapazili u sjajnoj drami Pavela Čuhraja “Lopov”, nominiranoj za Oscara. Igrao je i u blockbusteru “Kandahar”, na televiziji je dočarao Raspućina u mini seriji “Grigorij R.”, međutim, on je vrstan kazališni glumac i redatelj koji je naslijedio legendarnog Olega Tabakova, u teatru nazvanom njemu u čast.

Blockbuster strategija

Njegov je američki suparnik, trener Hank Iba, John Savage; davno su prošla vremena kad je briljirao u “Lovcu na jelene”, “Kosi” i “Marijinim ljubavnicima”, danas nastupa u epizodama, a zanimljiv je podatak da je u filmu i seriji “Bit ćemo prvaci svijeta” Darka Bajića, ekranizaciji jugoslavenskog košarkaškog čuda, prvoj zlatnoj medalji na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani 1970., igrao Williama Jonesa, generalnog sekretara svjetske košarkaške organizacije FIBA: nju je u ovom filmu dobio još manje značajan glumac.

Za redatelja je angažiran Anton Megerdičev, koji je u doba münchenske utakmice imao samo tri godine, ali se u međuvremenu afirmirao kao filmski i televizijski profesionalac, kojem se bez straha moglo povjeriti budžet od sedam i pol milijuna dolara, koliko je film naposljetku stajao. Nazvali su ga “Dizanje na vrh” (za međunarodno tržište imao je dva naslova, “Going Vertical” i “Three Seconds”), snimali tijekom 2016., a prvu internetsku najavu postavili su u svibnju prošle godine. Bila je to prava strategija za potencijalni blockbuster, napravljena po svim hollywoodskim pravilima, a rezultati nisu izostali. Prikazivanje je počelo 28. prosinca i u samo tjedan dana film je pogledalo 700 tisuća gledatelja. Ukupna bruto zarada do današnjeg je dana 53,5 milijuna dolara, što je fantastično jer je u pitanju rusko, doduše veliko, ali ipak lokalno tržište, a tek dio te svote ostvaren je u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza i Australiji. Time se popeo na prvo mjesto najvećih ruskih hitova i teško da će ga neki drugi naslov uskoro skinuti s tog postolja. Takve rezultate ne ostvaruju ni hollywoodski megahitovi. Dodatna kontrola ostvarena je kontrolom piratskih kopija koje su preplavile internet, čak 28 portala je zatvoreno jer su neovlašteno prikazivali film.

Sudeći po komentarima u medijima, publika je uglavnom oduševljena, ali ima i prigovora na povijesnu autentičnost. Neki od njih su nebitni jer se u mnogočemu podilazilo današnjem gledatelju, pa se košarka igra na krajnje moderan način, sa samodopadnim prebacivanjem lopte ispod noge, ubrzavanja i usporavanja slike najnormalnija su stvar: tražiti u svemu tome realizam, besmisleno je. Malo je drukčiji problem s pozicioniranjem likova. Aleksandar Bjelov (Ivan Kolesnikov), koji je zabio pobjednički koš, prikazan je kao mladić kojeg već 1972. nagriza bolest, što nema veze, jer je, prema svjedočenju suvremenika, bio u odličnoj formi. Tek se 1976. doznalo da boluje od sarkoma na srcu, od čega je umro 1978., u 26. godini. Scenaristima je, međutim, više odgovarao tim u kojem svaki od igrača ima neki problem.

Nagodba za udovice

Ponajprije, Kondrašin je napravio revoluciju kad je prestao favorizirati košarkaše moskovskog CSKA i napravio pravu sovjetsku reprezentaciju, u kojoj je bilo Gruzijaca, Ukrajinaca i Litavaca. Prvi su se pobrinuli za humor i dinamičnost, drugi se još nisu tako gložili s Rusima, a treće je zastupao veliki sportaš Modestas Paulauskas (usprkos imenu, James Tratas rođeni je Litavac; pravo mu je ime Žilvinas), kojem su podmetnuli potpuno izmišljen zaplet da namjerava emigrirati iz Sovjetskog Saveza, ali se u posljednji trenutak predomisli, i to baš uoči utakmice s Amerikancima. Kako svi tvrde, to je neistina, čak i u trenutku osnivanja Ruske Federacije Paulauskas je ostao vjeran sovjetskoj državi. Nacionalna šarolikost imala je posebnu ulogu u odjeku filma, u situaciji u kojoj Ruska Federacija ratuje s mnogim članicama bivšeg Sovjetskog Saveza, münchenski podvig čini se poput bajkovitog podsjećanja na razdoblje koje se više neće ponoviti, ali koje je neodoljivo privlačno.

Slučaj Vladimira Kondrašina je specifičan. On se u filmu zove Vladimir Garanžin, jednostavno zato što tijekom pisanja scenarija s njegovom obitelji nije postignut nikakav dogovor. Kondrašinova udovica Jevgenija razbjesnila se kad je vidjela da su joj pokojnog muža prikazali kako kupuje devize na crno jer prikuplja novac za operaciju svojeg malog sina koji boluje od cerebralne paralize. Potresen obiteljskom situacijom, čak nema pojma kako su njegovi košarkaši prošli u okršaju s Kubom. Prema njezinu sudu, kad film zadire u nečiju intimu, krajnje je legitimno da želi izazvati sućut i suze gledatelja, ali samo u dogovoru s onima čije živote eksploatira. Pridružila joj se i Aleksandra Ovčinikova, udovica Aleksandra Bjelova (ona je u filmu prikazana kao članica ženske košarkaške reprezentacije, a one tada još nisu imale pristupa Olimpijskim igrama), međutim, upućeni su im savjetovali da se umjesto dugotrajnog i uzaludnog procesa bolje odluče za nagodbu jer je Nikita Mihalkov suviše utjecajan da bi mu se bilo tko od ruskih sudaca usudio zamjeriti.

Može li “Dizanje na vrh” (ili “Tri sekunde”, što se čini puno efektnijim naslovom) ponoviti takav odjek i u inozemstvu? Neosporno, film je vrlo spretno napravljen, glumci koji igraju košarkaše uglavnom su odlični (posebno je suveren Kiril Zajcev kao slavni Sergej Bjelov, koji je upalio olimpijski plamen na Igrama u Moskvi 1980. i 2011. napisao autobiografsku knjigu po kojoj je snimljen film), a sama utakmica razigrana je dodacima u kojima pratimo reakcije gledatelja s nekoliko lokacija. U Moskvi funkcionari košarkaškog saveza balansiraju od rezignacije do ushićenja i već smišljaju kako da kazne svoje pulene ako izgube (što baš nije točno, jer bi bili prezadovoljni srebrnom medaljom), u Gruziji čitavo se selo skupilo da prati podvige reprezentacije u kojoj su i njezini igrači, a u Harlemu se nekolicina Afroamerikanca čudi jesu li to oni isti igrači koje su lako pobijedili u okršaju na “male koševe” za njihove američke turneje i pokupili im sav kavijar.

Kauboji i komunisti

Ipak, većina Amerikanaca grubo je karikirana, njihov trener namjerno forsira grubu igru kad vidi da mu tim gubi, a najgora su dva navijača iz gledališta s kaubojskim šeširima, premazani bojama američke zastave, krajnji primitivci, koji stalno sipaju uvrede na račun “komunista”.

Bit će da su filmaši ipak trijezno procijenili da je to proizvod za njihovo tržište i da se oko takvih stvari ne treba uzrujavati. Uostalom, i nogometni serijal “Montevideo” Dragana Bjelogrlića najbolje je prošao u Srbiji iako je imao izrazite ambicije da bude hit u čitavoj regiji, a ni “Bit ćemo prvaci svijeta” nije imao toliko gledatelja koliko je priželjkivao jer su u nas već pomalo zaboravili vremena kada smo bili košarkaška velesila. Ako naletite na “Tri sekunde” na nekom našem televizijskom programu ili u online videotekama, svakako ga pogledajte, nećete biti razočarani, ali filmovi o sportskim senzacijama izvan svojih matičnih tržišta računaju samo na znatno uži krug publike, barem kad su kina u pitanju.

 

 

 

jutarnji.hr

podijeli

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *