ŠOKANTNE POSLJEDICE UTRKE ZA NAJVRJEDNIJOM RUDOM NA SVIJETU : U nenormalnim uslovima u rudnicima radi 40.000 djece, kopaju golim rukama

podijeli

 

U Demokratskoj republici Kongo još uvijek ima mnogo djece koja rade u rudnicima kobalta, vrijedne rude koja se potom koristi u gotovo svim baterijama elektroničkih uređaja poput mobitela, laptopa, pa čak i električnih automobila.

Izvještaj Amnesty Internationala otkrio je da kobalt kojeg su iskopala djeca, koriste kompanije poput Applea, Microsofta, Tesle i Samsunga.

Vađenje kobalta je posao težak i za odraslog muškarca, pa je nezamislivo da ga obavljaju i djeca. Pa ipak, deseci tisuća djece iz Konga sudjeluju u svakoj fazi vađenja rude. Posljednje procjene UN-a govore o tome da čak 40.000 djece Konga rade u rudnicima kobalta.

Kongo zadovoljava čak polovinu svjetskih potreba za kobaltom, a 20 posto tog kobalta iz zemlje je izvađen golim rukama.

Djeca od jedva deset godina na leđima nose teške vreće rude, a ona manja, stara tek četiri godine, ispiru rudu u obližnjoj rijeci. Čak i oni koji su premali da bi radili, drže se za svoje majke dok one rade ili se igraju u prašini rudnika te cijeli dan udišu otrovna isparavanja.

Vlasti negiraju korištenje djece za izvlačenje kobalta, ali djeca u rudnicima svakodnevni su prizor. No, čim se pojavi kamera ili policija, djecu nakratko potjeraju izvan zone rudnika te ih zovu natrag kad opasnost prođe.

Ziki Swaze (11) jedan je od dječaka koji je pristao razgovarati s novinarskom ekipom CBS-a izvan kruga rudnika.

‘Moji roditelji su umrli, a ja radim ovdje da bih prehranio obitelj. Živim s bakom, braćom i sestrom, a jedina mi je želja ići u školu’, kaže Ziki.

Ziki je jedini hranitelj svoje obitelji i svakoga dana kući dođe s jednim ili dva dolara.

‘Ne volim ići u rudnik. Svakog dana kad legnem u krevet, muči me to što ću se sutra opet morati vratiti onamo’, priznaje dječak.

Nakon što je prije mjesec dana prvi put objavljena priča o malom rudaru Zikiju, novinarskoj ekipi nije se javio nitko iz velikih kompanija koje koriste kobalt u svojim uređajima. Međutim, javilo se mnogo gledatelja zabrinutih za Zikija i njemu sličnu djecu.

Upravo zbog njih, Zikiju se život promijenio.

Kad su ga novinari ponovno posjetili nekoliko mjeseci nakon prvog susreta, zatekli su ga u školskoj uniformi i s novim ruksakom na leđima.

Naime, pedesetak ljudi dirnutih njegovom sudbinom, izravno je kontaktiralo sestru Catherine Mutindi koja preko organizacije Dobri pastir pomaže djeci radnicima. Organizacija je iz rudnika izvukla već više od tisuću djece, a nove donacije pomogle su Zikiju da mu se ostvari najveća želja u životu: da krene u školu. Sakupljeno je dovoljno novca za školovanje Zikija, ali i njegove braće Emersona i Sinitrija te sestre Ruth.

‘Gledao sam drugu djecu kako idu u školu i želio sam biti poput njih. No danas sam sretan jer mi se ostvarila želja.’

Prvog dana škole, Ziki je bio pomalo nervozan i plakao je, no tu je bila sestra Catherine da ga utješi i ohrabri. Ziki je hrabro ušao u učionicu i predstavio se, a nedugo zatim postao je i član nogometne ekipe.

Ziki i dalje brine o obitelji.

‘Škola će mi pomoći da se bolje brinem za njih. A ako postanem ministar u vladi, naredit ću da sva djeca iz rudnika idu u školu’, kaže dječak.

Zikijeva priča je, zahvaljujući medijskom pritisku, završila sretno. Organizacije poput Dobrog pastira pokušavaju sakupiti još novca kako bi i ostalu djecu izvukli iz rudnika i poslali ih tamo gdje im je mjesto – u školske klupe.

 

 

 

jutarnji.hr

podijeli

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *