Čudesni putopis – Bosanske piramide

podijeli

 

 

Dragi, Čitaoče, udahni strpljivost dok ovo čitaš. Otpuhni predrasude i programe kolektivne svijesti, otvori srce. Tebi na izbor prepuštam hoćeš li pročitano osjetiti kao iskustvenu priču ili bujnu maštu mene koja zapisujem J No, napominjem ti…. svi likovi u ovom putopisu su stvarni.

 

 

 

 

 

 

 

 

Najbolja i najljepša zbivanja u našim životima dogode se onako spontano i iz srca. Ili su možda ipak s Neba vođena i darovana? Krećete li i vi ponekad na put bez očekivanja jednostavno otvorivši svoje Biće onome što vam želi na najbolji način ući u život? Osobito volim takva putovanja, putovanja Duha u fizičkoj manifestaciji. I samo za početak da vam napomenem nije ovo posve obično putovanje, nismo ga planirale, dogodilo se doslovno „od danas do sutra“, postalo je putovanje meditacije praćeno mnoštvom znakova na putu i posve neobičnim pomagačima koji su bili upravo na mjestu na kojem nam je zatrebalo i upravo u pravom trenutku. Vremenski je trajalo samo jedan dan, a imale smo osjećaj da traje beskrajno dugo. Tako je to, postoje dani dugi kao godine i oni kratki kao dah. Ako ga mjerimo iskustveno ovaj dan bijaše dugačak kao godina po mnoštvu iskustva , a prošao je poput jednog daha, poput kratkog sadržajnog sna. Neobičan, baš poput našeg krajnjeg odredišta…bosanskih piramida.

Blagoslov je biti suvozač sjajnoj vozačici. Pomislili ste na vozačicu automobila? Da, da i to je bila, no bila je sjajna suputnica dojmljivo iskustvenog dana. Auto cestom u rano jutro otiskivale smo se put Međugorja, a ispred nas se rasprostirala rasplesanost neobičnih oblaka. Zanimljiva nebeska igra odvraćala nam je misli od svega par sati sna i od kreiranja očekivanja. Imala sam zadatak kojeg sam trebala obaviti u Međugorju i ispuniti obećanje dano nepoznatoj djevojci večer prije puta. Ako čitaš, draga B., tvoje srce je na Brdu Ukazanja. Nije ovo priča o Međugorju, ta će se priča zapisati kada dođe njezino, neko buduće vrijeme.

Začuđene poput dvije Alise u zemlji čudesa testirale smo svoju toleranciju i otvorenost i negdje nakon Mostara povezle dio puta mlađi par autostopera. Prva pomisao mi je bila da su iz Sirije, no u kratkom druženju nam ispričaše da su iz Turske, da žive u Rumunjskoj, tri mjeseca putuju stopirajući Balkanom radeći tajno istraživanje o rasizmu. Kažu , lijep im je taj naš Zadar, ali oduševio ih Dubrovnik. Ma koga i ne bi?! J Imala sam neki osjećaj da nam ih Nebo spustilo kao svojevrstan test naše krajnje otvorenosti prema drugačijem, kao konačan test koliko smo spremne dati na putovanju , a ne samo primiti i to upravo u ovo vrijeme u kojem putnika u potrebi mnogi doživljavaju kao opasnost koja vreba, a ne kao priliku za zajedništvom i dijeljenjem. A dale smo, srdačno i bez očekivanja, baš kao što smo i krenule.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Nikamo ne polazim, a da predhodno ne pozovem Anđele čuvare i pomagače da putuju sa mnom. Na Brdu Ukazanja kratko smo meditirale i još jednom pozvale Anđeosku skupinu da se druži s nama. Rado oni to čine pa nam osvijetle putokaz kada nam je najpotrebnije pa nam točno pored nas ukažu na gostoljubljivog domaćina koji nam, presretan što može pomoći, objašnjava kako ćemo do idućeg skretanja. Navigacija u autu nas je samo zbunjivala, a papirnatu kartu Bosne i Hercegovine nismo kupile, nije nam niti padalo na pamet. Znale smo da je naša Anđeoska karta nepogrešiva. A znate kako smo putovale? Reći ću vam ….kao dvije Djevojčice, kao dvije Boginje, kao dva Anđela, kao dvije Žene, kao dvije galaktičke Sestre i kao dva Svjetlosna Ratnika. Nismo imale potrebu za hranom, pićem, čak niti za glazbom, ni jednog trenutka usprkos stotinama prijeđenih kilometara nismo osjećale umor. Između i oko nas je vibrirao sklad, a prvi put u ovom životu smo putovale zajedno. Naravno, pri tom mislim na fizičko putovanje od mjesta do mjesta, ne i na ona suptilna duhovna putovanja koja smo ranije dijelile. Putem smo dijelile iskustva iz duhovnih traganja i prisjećale se proteklih života i vremena, onih nedavnih i onih eonsko dalekih. Sa žudnjom Duše iščekivale smo vrijeme svjesnog i sretnog zajedništva na Majčici Zemlji. Bile smo začuđene tragovima prošlosti pored kojih smo prolazile. Pitale smo se zašto je ta predivna zemlja kroz dugo vrijeme bila ranjavana oduzimanjem slobode i ratovima, zašto se Duša bosanskog čovjeka zatirala i dojila netrpeljivošću prema Duši drugog bosanskog čovjeka, zašto je trag tuge ostavio ožiljak duboko u genima ovih srdačnih ljudi? Znamo mi da je Bosna i Hercegovina spoj i sudar dvaju svjetova, Istoka i Zapada no ja je vidim kao mjesto spajanja jer polaritet i dualnost u konačnici jeste dio iste Jednote, dio svega što postoji, a u Jednoti nema mjesta razdvajanju.

Bilo je lako pronaći Arheološko-turistički park Ravne 2. Zaista ne bih znala reći da li je ta lakoća povezana s nevidljivim pomagačima koji su nas precizno vodili točno na odredište ili zbog zova piramidalnog kompleksa da dođemo. Da, da, zov je to, uzajaman, zov naših srca i zov mjesta koja nas pozivaju. To vam je onaj osjet kada nepogrešivo intuitivno točno znate da vas neko mjesto na ovoj planeti očekuje. Ne preispituju se takvi pozivi. Sačeka se da taj glas koji doziva bude najzvonkiji i samo se krene u susret onome što očekuje vas, a bez vaših očekivanja. Nema tu mjesta ni propitivanju ni očekivanju. Pakiraš se i krećeš i krećeš se dok ne stigneš J

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ispred ulaza u Tunele Ravne ležerno je sjedio Semir Osmanagić. Moja Svjetlosna Suputnica poput djevojčice je dojurila do mene i razdragano me obavijestila o njegovom prisustvu. Nema ništa čudnoga što se ona takva ležerno spontana, dok sam oblačila sretne cipele za obilazak, već i upoznala s njim. Naravno da smo fotićem zabilježile taj trenutak. Sve je tamo jednostavno, smireno, a opet srdačno…i Semir i prodavači suvenira kojima je posve svejedno ako nemate točan iznos novca i koji će vam radije naplatiti manje da vas ne zakinu, zakinuvši tako sebe… i volonteri…i vodiči kroz tunele ( hvala ti Ilma J ) …. i gosti pozvani na ovo mjesto kao što i mi bijasmo. Svako malo pozdravi vas neko mladalačko i srdačno „Zdravo!“, odgovor na pitanje koje usput postavite stiže i prije nego što ga do kraja izgovorite. A onda se otvorite posve drugačijoj duhovnoj avanturi.

Stavljamo na glavu kacigu koju su prije nas nosili mnogi i krećemo. Nema se tu vremena pitati što nas očekuje, samo hodamo i udišemo sve svježiji i svježiji zrak, osjetno bolje kvalitete nego onaj na površini i tiho plovimo kroz tunelski prostor labirinata kao da nestajemo ili bolje rečeno putujemo kroz vrijeme. Naša vodička spremno odgovara na svako pitanje, a pitanja je sve manje, slika prošlih života sve više. I dok ona priča o mediju koji je u jednoj od komora vidio daleku prošlost i plavokose djevojke obučene u bijelo ja osvještavam unutarnju informaciju da su pripadale mističnoj školi koju je vodila Velika Svećenica i izgovaram to naglas pomalo i sama začuđena onim što govorim, ali nastavljam opisivati kako su djevojke bile adepti Velike Svećenice u službi galaktičke Boginje i da je to mjesto bilo hram u kojem su meditirale. Ilma se opravdava potiho govoreći kako nam ona može pričati samo o naučnim istraživanjima koja dokazuju da je Piramida Sunca najstarija piramida na svijetu, ali ne može protiv sebe pa nam i dalje priča kako je isti medij kojemu ne pamti ime vidio i plava Bića, ne plavokosa , nego plavokožna J „Blue Avinas, možda?“, zapitam se naglas. No, po njezinoj reakciji jasno vidim da ona ne zna tko su Blue Avians pa se samo toplo nasmiješim.

Okupljene oko ogromnog megalita slušamo pažljivo kako je pronađen, pokušavamo osjetiti energiju tog mjesta na način kako nas ona uči, ometamo pomalo meditante, najvjerojatnije Japance, okupljene oko megalita, a onda me jasno zapljusne energija opasnosti, poriv da odmah iziđem iz tunela. Na trenutak posve ljudski pomislim da slijedi napadaj klaustrofobije no slike su sve oštrije, a meni sve jasnije da se upravo prisjećam neugodnog okončanja jednog od prošlih života i da sam u svom energetskom polju pokrenula emocije koje sam nekad davno, u kristalnoj podzemnoj komori, imala. Spokojno odbacujem prošlost i ipak odlučujem ostati u tunelima još neko vrijeme meditirajući. Javlja mi se žarka želja za zapjevam Om i uz dozvolu naše vodičke koja me brižno gleda zavibriram Om iz najdubljeg dijela srca. Om se širio tunelima Ravne, vibrirajući frekvencijom čiste Svjetlosti raspršujući je po cijelom piramidalnom kompleksu. Zagrlim svoju zabrinutu vodičku odlučno joj raspršujući brigu jer zaista sam se osjećala sjajno, zahvaljujem joj na podzemnom putovanju kroz vrijeme i kliknem jedan zajednički selfie za uspomenu, da joj nikad ne zaboravim topli pogled i srdačno lice.

Semir nam je na početku za prvi posjet preporučio obilazak tunela, Energetski park i piramidu Sunca. Krajičkom uma sam pomislila da nećemo sve stići, ali vrijeme se uspori ako tako želi, vrijeme se uspori ako mjesta koja nas očekuju žele druženje s nama. Energetski park pozitivne energije, spokoja, duhovnog mira i harmonije s prirodom je prostor kojeg su osmislili i uredili donatori iz cijelog svijeta , a Semir i njegova supruga su ga poklonili Fondaciji „Arheološki park: Bosanska piramida Sunca“. Kada pogledam iz ove perspektive sam osjećaj da bi na tom mjestu mogla radosnog i spokojnog srca zauvijek živjeti sve govori o energiji mjesta. Sve je baš tamo gdje treba biti i baš u onolikoj mjeri koja energetski park čini mjestom meditacije, kontemplacije, ljubavi, radosti, duhovnosti i smijeha. Osjeti se ta energija zajedništva stvaranja duhovnog utočišta i izrazito snažne energetske točke u spiralama namijenjenim za meditaciju i među megalitima s uklesanim predivnim kozmogramima na značajnoj geomantskoj točki. Poput razdraganog leptira gotovo ne dodirujući tlo staza nazvanih putevima meditacije, ljubavi, smijeha, spokoja, magičnosti i uzbuđenja sletjela sam u središte svake spirale i labirinta u kratkotrajnu no izrazito intenzivnu meditaciju. Cijelo tijelo mi je vibriralo, a srčana čakra se širila u beskraj. Otvarala sam se novim sjećanjima, vraćanju pradavnih znanja, Svjetlošću spajala Nebo i Zemlju, na tom doista, doista posebnom mjestu. Hodočastila sam od megalita do megalita dotičući u nekoj osobnoj inicijaciji svaki kozmogram ne znajući pri tom da li ja aktiviram kozmogram ili kozmogram aktivira novu duhovnu razinu u meni. Urezala sam u trajno sjećanje organske vrtove na padinama parka, energetsku piramidu teleportacije koja spaja zemaljsko i kozmičko postojanje, ružičnjak srce, kozmogram ravnoteže muškog i ženskog univerzalnog principa, točak života, energetske kamene krugove pojačivače aure, mostove spajanja Sol’a’vana, labirint energije i predivnu statuu koja je bila čista manifestacija mog poimanja Božanskog ženskog kozmičkog principa jednostavno nazvanu Ona. A o Njoj koja je nazvana imenom Ona zapisano je: „Ne pitajte je ko je . Zapitajte sebe , ko ste vi pored Nje.“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Na putu prema vrhu Piramide Sunca nisam se osvrtala, sažimala sam vrijeme kako bi što duže uživala u čistom postojanju i vrijeme nam je zaista bilo prijatelj. Dozvolilo nam je da jedan dan traje upravo onoliko koliko nam je potrebno da u sebe utkamo sva prisjećanja na mjesta na kojima u ovom životu nikada ranije nismo bile. Do vrha nas je dijelila izrazito skliska i strma uska staza. Okružen letom mnoštva leptira i mirisom poljskog cvijeća dočekao nas je vrhunac potrage, vrhunac povratka u potpunu svjesnost o beskraju postojanja. Posvijestilo mi se u mili sekundi vremena da moja ljubav prema vrhovima i predivnim pogledima s velikih visina seže u davna vremena do vrhova piramida. Vrijeme izrazito intenzivne meditacije, emocije pomiješane, gotovo uzavrele, srce užareno, osjet pripadnosti i povratak skliskom stazom nazad u sadašnjost. Rekoše nam da je desetak minuta meditacije na piramidi ekvivalent dugotrajne meditacije izvan piramide i zaista bijaše tako.

Srdačnost domaćina zaokružiše nam dvojica Visočanina koji su spokojno uz svoje bicikle odmarali pred stabla trešnje čija je krošnja zasjala drugačijim svjetlom. Pričali su nam iz energije čistog viteškog muškog aspekta o otkriću piramida, o osvještavanju energija, čestom boravku u tunelima i svojem osobnom osjećaju mira i spokoja kada sjednu odmoriti se upravo tu na platou ispod vrha piramide Sunca. Iz riječi im je izviralo čuđenje i zahvalnost što ih slušamo s punim razumijevanjem bez prosuđivanja i bez nevjerice. A ja sam se čudila trešnji koja samotno raste na toj maloj visoravni, dotaknuta Nebom daje sočne plodove. I pitah se: „Osjete li oni koji u zrelim trešnjama uživaju energiju piramide i blagoslov tišine koji se širi oko stabla dotaknutog plavetnim svodom?“

U trenutku povratka nema niti najmanjeg djelića nostalgije niti žaljenja zbog rastanka s mjestom na koje smo pozvane. Spremnost na povratak u Zadar i spremnost na ponovni dolazak po nova iskustva bivale su u potpunoj ravnoteži. Osvještavale smo znakove na putovanju kada nas je Nebo za kraj odlučilo pozdraviti prekrasnom dugom dajući nam je za suputnika do trenutka dok puni raskošni mjesec svojom srebreninom nije postao naš putokaz na putu povratka.

Napravila sam stotine fotki koje su željele poći sa mnom nazad na mjesto koje nazivam domom, tek tako usput da i slikom, a ne samo dubokim osjetom, mogu zabilježiti doživljeno.

 

Pregledavala sam ih pregledavajući istovremeno iskustva i sjećanja. Na dvjema fotografijama slikanima s vrha piramide Sunca uočila sam neobični svjetlosni svjetlo plavi krug pravilne kristalne strukture. Nasmiješih se zapažanju svoje Suputnice: „ Mali Plavi iz Piramide!“ napisala mi je u kasnonoćnoj poruci svoj dojam tih fotografija.

Sa sobom sam u ovu stvarnost donijela blagoslov čudesnog iskustva, čarobni sapun, magnetić s meditacijskim simbolom Sol’a’vana kojeg mi je poklonio šarmantni stari gospodin u jednoj suvenirnici i malu bočicu vode iz podzemne rijeke koja teče ispod piramidalnog kompleksa. Strukturu ove vode istražio je i snimio i poznati svjetski istraživač molekularne strukture vode Masaru Emoto iz Japana. Molekularna struktura podzemnih voda iz doline bosanskih piramida izgleda poput predivnog kristala koji zrači kombinacijom energije zahvalnosti i ljubavi. S vodom sam donijela i energetski otisak i vibraciju mjesta kojim teče. Obećala sam sebi da ću opet bez predomišljanja poslušati jasni zvonki glas nutrine kada nas Piramida Mjeseca pozove da je posjetimo, a Duša odluči da je spremna za novu razinu prisjećanja.

 

 

 

 

Autor: Ozrenka Kamber, Angelic Soul of Light, certificirani praktičar za Bachove cvijetne esencije, certificirani Access Bars praktičar, Reiki majstor učitelj, voditeljica radionica s Anđelima

 

 

 

 

 

 

E-mail: umjetnost.duse@gmail.com
Facebook stranica: www.facebook.com/umjetnostduse
Web: www.centarsoulart.com

podijeli

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *